Nakon 2. svjetskog rata ratno savezništvo između zapadnih sila i Sovjetskog Saveza nije više bilo čvrsto. U Potsdamu je dogovoreno da će Njemačka biti podijeljena na 4 okupacijske zone: američku, britansku, francusku i sovjetsku. Berlin, koji je pripao sovjetima, svejedno je kao glavni grad Njemačke i sjedište Saveznog Kontrolnog Vijeća, također razdijeljen na 4 zone.
Na Londonskoj konferenciji 1948. godine, 3 zapadne sile odlučile su spojiti svoje okupacijske zone u jednu državu, a na Konferenciji na Jalti 1949. godine, osnovane su dvije njemačke države: Zapadna Njemačka – Savezna Republika Njemačka i Istočna Njemačka – Njemačka Demokratska Republika.
Blokada Berlina
Iste godine, Staljin je želio eliminirati saveznike iz dijelova Berlina koji su bili u sovjetskoj okupacijskoj zoni. Nakon što prijedlog nije naišao na odobravanje, Staljin se odlučio na blokadu Berlina te na taj način odsijecanje svih putova opskrbe Zapadnog Berlina.
Blokada je trajala godinu dana, nakon čega su Sovjeti popustili. Za to vrijeme nije ispaljen nijedan metak i nije bilo ubijenih žrtava, a hrana i ostale potrepštine dopremale su se zrakom (tzv. zračni most). To je bio jedan od značajnijih incidenata hladnog rata.
Sukob je rastao jer su Sovjeti i SAD različito gledali na buduću ulogu Njemačke; SAD su težile obnovi, dok su Sovjeti željeli gospodarski oslabiti Njemačku kako ne bi bila sposobna za nove ratove. Zbog nezadovoljstva, počeli su prebjezi iz Istočnog u Zapadni dio Njemačke.
Smatra se da je u razdoblju između 1949.-1961. godine iz Istočne u Zapadnu Njemačku prebjeglo više od 2,5 milijuna ljudi. To je rezultiralo gubljenjem radne snage, čime je istočnonjemačko gospodarstvo bilo pred kolapsom.
Gradnja Berlinskog zida: 4 faze
U namjeri da spriječi daljnje prebjege, Staljin je odlučio zatvoriti granicu. U noći sa subote na nedjelju, 13. kolovoza 1961. godine, postavljena je žičana ograda, tzv. prva faza. Crkva koja se nalazila uz samu žicu srušena je, te je na njenom mjestu sagrađen stražarni toranj iz kojeg se moglo slobodno pucati. Danas je na tom mjestu sagrađena kapelica, kao spomenik žrtvama.
U ovoj prvoj fazi zabilježeno je najviše prebjega; ljudi su najčešće kopali tunele ili iskakali sa prozora zgrada koje su se nalazile uz ogradu.
Sljedeće godine započela je gradnja poboljšane verzije žičane ograde (1962.-1965.godine). Treća faza bio je betonski zid koji je postojao od 1965.-1975. godine. Posljednja, četvrta faza, zid je kakav je ostao do kraja, nazvan službeno Granični Zid 75. To je najsofisticiranija verzija Zida. Sagrađen je od 45 000 odvojenih sekcija pojačanog betona. Svaka je visoka 3,6 metara, a široka 1,2 metara.
Na vrhu zida nalazila se glatka cijev kako bi ga bilo što teže prijeći. Pojačan je mrežastom ogradom, signalnom ogradom, žičanom ogradom, psima i sa više od 116 tornjeva i 20 bunkera, prokopani su kanali te fakir korita.
Slika 1. Glatka cijev na Zidu radi otežavanja prebjega. Zgrada u pozadini je bivše ministarstvo zrakoplovstva. Danas Ministarstvo financija
43 kilometara zida prolazilo je kroz grad, a ostatak oko Zapadnog Berlina. Ukupno je bio dugačak 156 kilometara.
Mnoge obitelji ostale su razdvojene, a radnici iz Istočnog Berlina nisu više mogli na posao u zapadni dio. Barijeru su gradili istočnonjemački radnici i vojnici, na taj način ne upličući direktno Sovjete.
Zid je sagrađen malo unutar teritorija Istočne Njemačke kako ne bi doticao zapadnu stranu. Službeno objašnjenje je bilo: „Zid će tu stajati stotinu godina, on našu Republiku štititi od razbojnika i fašista."
Slika 2. Povijesna fotografija prometnog znaka ispred Berlinskog zida.
Zapadni Berlinci prosvjedovali su zajedno sa gradonačelnikom Brandtom. No SAD je jedino pristojno protestirao upućivanjem diplomatskih nota, što je naišlo na oštre kritike.
Nekoliko mjeseci poslije postavljanja žičane ograde, njihova vlada obavijestila je Sovjete da prihvaća Zid kao „činjenicu međunarodnog života" te da ga neće rušiti silom. Moral zapadnih Berlinaca je pao, osjećali su se sami i izolirani. U slučaju da Sovjeti ozbiljno zaprijete, mogli bi se braniti jedino nuklearnim oružjem.
U lipnju 1962. godine počela se graditi druga ograda, paralelna sa ovom prvom ali 91 metar udaljena. Stanovnici u toj zoni raseljeni su, a kuće srušene. Svrha ove „staze smrti" bila je omogućiti stražarima čisto vidno polje. Zona je bila prekrivena sa pijeskom kako bi se lakše vidjeli otisci. Zaklona nije bilo.
Slika 3. Stražarni toranj – Ovo je toranj koji je nekad bio spojen sa Berlinskim zidom.
Više od 5 000 ljudi uspješno je pobjeglo. Bjegunci su s one strane dočekivani kao junaci. Ne zna se točan broj ubijenih osoba, no on je svakako veći od 70 ljudi, neki tvrde i 200 ljudi.
17. kolovoza 1962. godine 18-godišnji Peter Fechter ubijen je u pokušaju bijega. Budući da je ostao ranjen nekoliko metara od savezničke kontrolne točke (checkpoint Charlie), nitko od dvije strane nije se usudio otići po njega i pomoći mu od straha da će i sami biti ustrijeljeni. Peter je umro u mukama skoro sat vremena od ranjavanja. Ta je slika obišla svijet.
Od tada, državna služba sigurnosti je zataškavala žrtve te su davali lažne informacije o načinu pogibije. Tako su za dvojicu dječaka koje su ubili u pokušaju prijelaza, rekli obitelji da su se utopili. Dječaci su željeli posjetiti oca koji je bio na Zapadnoj strani Berlina (1966.g.)
Sovjetska je vlada navodno dala naredbu da puca na prebjege, uključujući ženu i djecu, za koje su govorili da je to taktika kojom se izdajice služe. No oni su to poricali.
Tuneli za bijeg
Ljudi su bježali na razne načine. Tako su kopali duge tunele ili vozili sportski auto u punoj brzini kroz osnovnu ogradu. Nakon toga postavljena je metalna šipka. No, najvjerojatnije četvero ljudi, prošlo je i tu prepreku tako što su napravili oslabljeni krov i vjetrobran koji su se u dodiru sa šipkom odvojili.
Nakon toga, napravljene su cik-cak ceste ispred kontrolnih točaka. 1979. godine dvije obitelji pobjegle su tako što su napravile balon od odjeće od najlona, te su, kada su skupili dovoljno, sašili u balon. Uz pomoć vjetra i noći, uspješno su sletjeli u zapadni dio grada, no trebalo im je nekoliko sati da prijeđu. Nakon toga bilo je strogo kontrolirana kupnja lagane odjeće.
Tunele su većinom kopali studenti ali su ih koristili mnogi drugi. Prvi uspješni tunel bio je iskopan na groblju. Ljudi su dolazili sa cvijećem i u žalosti, a zatim bi jednostavno nestali. Tunel je nađen kad je jedna žena slučajno upala u njega, a gore joj je ostalo dijete u kolicima. Tada je, naravno, zatvoren.
Posljednja osoba ubijena u pokušaju bijega ubijena je 6. veljače 1989. godine.
Postojalo je osam graničnih prijelaza između Istočnog i Zapadnog Berlina. Prolazi su bili omogućeni objema stranama, s tim da su Istočni berlinci trebali dozvole koje su rijetko dobivali. No penzioneri su mogli slobodno prolaziti u Zapadni dio jer nisu bili radno sposobni.
Prijelazi su bili raspoređeni ovisno o nacionalnosti. Tako su na najpoznatijem, Checkpoint Charlieu, bili ograničeni na savezničke kadrove i ne-njemačke građane. Između 1961-1963. godine svi prijelazi za Zapadne Berlince su bili zabranjeni.
Slika 4. Američki sektor – Znak koji je bio postavljen na Istočnonjemačkoj strani
"Srušite taj zid"
1987. godine, Ronald Reagan održao je svoj poznati govor na Zidu te tražio od Gorbachova da „sruši taj zid!" Dvije godine poslije započele su masovne demonstracije protiv istočnonjemačke vlade. U isto vrijeme, nova vlada dolazi na vlast u Mađarskoj te otvara granicu prema Austriji.
Val izbjeglica počeo je napuštati Istočnu Njemačku kroz novotvorene granice. Kako bi to spriječio i na taj način pojednostavio, glasnogovornik njemačke komunističke partije dopušta putovanje na Zapad. 9. studenog 1989. godine politbiro dopušta izbjeglicama da prođu direktno kroz prelazne točke između Istočne i Zapadne Njemačke.
Isti dan dopušten je prijelaz i za posjete. No tu je došlo do nesporazuma te je Zid zapravo otvoren dan ranije. Naime, Schabowski, ministar propagande, upravo se bio vratio sa odmora, te su mu, netom prije konferencije, dali papirić na kojem je pisalo da se dopuštaju privatni posjeti na zapad Njemačke.
Na upit novinara kada bi to trebalo stupiti na snagu, ni sam ne znajući, odgovorio je:" Koliko ja znam, odmah!" budući da se konferencija prenosila uživo, gomila se odmah uputila do Zida zahtijevajući prijelaz.
Čuvari nisu bili obaviješteni o razvoju događaja te su panično zvali svoje nadležne. No nitko od njih se nije usudio narediti otvorenu paljbu. Čuvari su na kraju dopustili prijelaz, nakon čega se gomila počela penjati na Zid i preskakati ga.
S druge strane dočekivali su ih njihovi sugrađani u euforiji. Počeli su odlomljivati dijelove Zida, a većina je i uzela komadić za uspomenu.
Slika 5. Spomenik Berlinskom zidu.
Tako je u noći sa 9. na 10. studeni 1989. godine „srušen" Zid.
Berlinski zid je čuvan još neko vrijeme nakon toga dana kako bi se smirile tenzije. Istočnonjemački čuvari su čak pokušali popraviti Zid na nekim mjestima, no brzo su odustali.
Uskoro je najavljeno otvaranje 10 novih graničnih prijelaza, a gomila je satima čekala da buldožderi obave posao. 13. lipnja 1990. godine počelo je službeno demontiranje Zida na Bernauer Straße. 3. listopada 1990.godine dvije Njemačke su se ujedinile.
Danas su razlike između Istoka i Zapada velike po pitanju standarda. Istok je progutao goleme novce. Zbog toga bi čak petina Njemaca htjela da se Zid ponovno sagradi.
Slika 6. Dio Berlinskog zida ostavljen kao spomenik.
Ana Despot
